Kako bi nam početak rada u novo obnovljenom prostoru započeo što kvalitetnije, pripremili smo tri dana raznovrsnih događanja.
Ulaz na sve je naravno besplatan, a očekuje vas:

PETAK 26.04. u 20 sati 
naš poznati Branko Obradović – Kina započinje 24 satno puštanje glazbe kao spomen na obaranje svjetskog rekorda iz 1979. godine. Dođite podržati našeg Kinu, donesite mu kao što je i tada ekipa, koji sokić, voćku ili kolač da lakše izdrži i fizičke napore i svakako zaplešite da mu vrijeme prođe brže.

SUBOTA 27.04.
Točno 24 sata nakon neprestane glazbe, uz Studio 8 i bendove Mosin nagant i Escape i službeno ćemo otvoriti Malu scenu Hrvatskog doma.
U 22 sata dolazi nam Psihomodo Pop, nakon čega binu opet preuzima Studio 8 i bendovi Me as well, T-34, Half of lager.

NEDJELJA 28.04. 
U 16 sati plesne radionice Ruede u organizaciji udruge River Dance Karlovac i od 20 sati Jam session Studia 8

Evo kako obaranje rekorda opisuje Branko Obradović – Kina :

Negdje u listopadu 1978. godine pročitao sam da je jedan američki disco voditelj vodio program u jednom disco klubu u Danskoj puna 72 sata bez prestanka. To se vodilo tada kao svjetski rekord. Ta me informacija privukla i odmah u meni probudila ideju da i sam učinim tako nešto. Obavio sam razgovor s ljudima iz Centra za društvene djelatnosti omladine i oni su mi dali zeleno svjetlo. Pripreme su počele. Odlučili smo da pokušam nadmašiti taj svjetski rekord krajem siječnja 1979. godine.
U prosincu sam otišao na deset dana u London, kako bi nabavio puno novih ploča, ali kako bi i obnovio garderobu za taj događaj. Odmah poslije Nove godine po cijelom Karlovcu, a i šire, osvanuli su plakati koji su najavljivali moj spektakl. Tada sam već bio glazbeni suradnik Radio Karlovca i u programu se najavljivao taj događaj. Malo po malo interes medija je rastao, ne samo u Karlovcu i u Hrvatskoj, već i u cijeloj bivšoj državi. Trebao sam početi u četvrtak u 19 sati i završiti u nedjelju u 22 sata. To bi iznosilo 75 sati i rekord bi bio srušen. Centar za društvene djelatnosti omladine obavio je sve pripremne radnje. Dečki koji su radili u Hrvatskom domu Mirko i Stevo zamračili su prozore, tako da i preko dana bude u dvorani mrak.
Dan prije početka moje predstave u Hrvatskom domu nastupila je skupina Leb i sol. Bio sam na koncertu i naravno uživao.
U četvrtak sam otišao u Zagreb na ispit i obavio razgovor za tada vrlo popularni časopis Studio. Poslijepodne sam kod kuće pripremao program i slagao gramofonske ploče koje će mi trebati u četiri dana. Bio sam opušten, kao da se ništa nije događalo. Iz Centra za društvene djelatnosti omladine javili su mi da su se najavile novinarske ekipe iz gotovo cijele bivše države. Oko 18 sati došao sam u Hrvatski dom i već je oprema bila postavljena. Pripremio sam si pultu i čekao 19 sati. Centar za društvene djelatnosti omladine odradio je sve potrebne pojedinosti, skup je prijavljen, a određena je i komisija koja će cijelo vrijeme pratiti moje obaranje svjetskog rekorda. Uopće nisam bio svjestan u što se upuštam, bio sam nevjerojatno miran. Znao sam da radim nešto za afirmaciju tog posla, da radim nešto za svoj grad i da radim nešto što bi moglo moj vršnjacima biti vodilja da upornim radom može puno postići. U 19 sati sam službeno krenuo. Dvorana se punila, a ja sam ležerno odrađivao svoj posao. Moja redovna ekipa iz disco kluba bila je uz mene. Sve je funkcioniralo jako dobro. Već prvi dan bilo je puno novinara, pa sam između puštanja ploča odgovarao na pitanja. Negdje oko 24 sata, ljudi su se počeli razilaziti, no na moje iznenađenje puno ih je ostalo.
Neki su kao Naza, Štef, Štaki, Saba i ostali, mnogima sam zaboravio imena i nadimke, odlučili biti uz mene i tijekom noći. Izdržao sam tu prvu noć bez većih problema. U petak tijekom dana puno je ljudi došlo vidjeti što taj radi, kakav je to rekord. Uglavnom svi su mi davali podršku i donosili poklone. Nisam mogao puno jesti, pio sam dosta tekućine, uzimao vitamine i jeo voće. Centar za društvene djelatnosti omladine organizirao je da me svakih nekoliko sati obiđe liječnik. Bio sam vrlo mlad i pun snage. U petak u večernjim satima Hrvatski dom bio je pun. Pročulo se o mom rekordu, pa su dolazili ljudi iz Zagreba, Rijeke, Siska, a i puno udaljenijih mjesta. Bila je to prava fešta, atmosfera je bila sjajna, a ja sam se još uvijek jako dobro držao. Veliku pomoć pružao mi je fizioterapeut Dimkov. On je dolazio nekoliko puta na dan i masirao me.
Noć s petka na subotu bila je sjajna. U dvorani je tijekom noći bilo više od dvjesto ljudi. Plesalo se cijelo vrijeme. Tu noć sam dosta razmišljao i ustvari preispitivao sam sebe. Zaključio sam da radim pravu stvar i da sam s tim svojim obaranjem svjetskog rekorda ipak oživio grad i pružio ljudima nekoliko dana zabave. Nisam bio bitan ja, bila je bitna promocija disco kluba u Hrvatskom domu i grada Karlovca. U subotu u jutarnjim satima osjetio sam umor. Na brzinu sam se istuširao, a i fizioterapeut je učinio svoje.
Interes za moju predstavu bio je sve veći, pa je dolazilo sve više posjetitelja, ali i novinara. Tadašnji Radio Zagreb je na svom drugom programu redovno izvještavao o situaciji u Hrvatskom domu. Naravno i Radio Karlovac.
Gotovo svi dnevni listovi u bivšoj državi svaki dan su pisali o mom rekordu. Bio sam prvi koji tako nešto radi u Hrvatskoj i cijeloj bivšoj državi, pa sam zato bio zanimljiv medijima. U subotu sam preko dana osjetio nekakav strah, kao da polako gubim moć nad samim sobom. Počeo sam raditi neke nesvjesne stvari. No, došao sam sebi. U tom trenutku nisam znao što je razlog tome. Dobro, jedan od razloga bio je umor. Tijekom subote dvorana je cijeli dan bila puna. Ljudi su dolazili vidjeti čudo iz Karlovca. Došla je i večer. Redari su već u 19 sati morali zatvoriti ulaz, jer je dvorana bila krcata. Bio je to sjajan osjećaj, ljudi su došli zbog mene, došli su me bodriti. Pa, ne ruši se svaki tjedan neki svjetski rekord u Karlovcu. I evo je, prva, velika i jedina kriza. Oko 22 sata pao sam kao u neku komu ili možda trans. Liječnik me pregledao, fizioterapeut izmasirao i mogao sam nastaviti dalji. Ljudi su vidjeli da nešto nije u redu i dali su mi punu podršku. Nastavio sam raditi, no ostala mi je rupa u mozgu. Dvadesetak minuta filma mi fali. Komisija koja je pratila obaranje svjetskog rekorda rekla je da je sve u redu, jer sam imao pravo na sat vremena dnevno za tuširanje i prehranu, naravno uz uvjet da se glazba ne prekida. I ta moja kriza ušla je u tu kvotu. Kasnije mi je liječnik ispričao da je do krize došlo zbog dima, naime ja sam nepušač, a u dvorani se pušilo. Tada nije bilo ventilacije, a dvorana je bila zamračena jutenim zastorima. Jednostavno sam bio otrovan dimom. No, i to je prošlo. Došla je nedjelja. Vidjelo se da se sprema nešto veliko. Tijekom dana puno prijatelja mi je došlo dati podršku, jer su čuli za moju krizu.
Imao sam dojam da je cijeli moj Karlovac uz mene. Djevojke su pekle kolače i nosile. Dobivao sam ruže i razne poklone. Bio sam u sedmom nebu. Nisam više osjećao umor. U dogovoru s komisijom odlučeno je da radim do 24 sata i da to bude ukupno 77 sati. Već u 18 sati dvorana je bila puna. Svi su pjevali i plesali. Bila je to najljepša večer u mom životu.
U 20 sati napunila su se 73 sata od početka moje predstave i tada smo počeli slaviti. Službeno je objavljeno da sam nadmašio svjetski rekord od 72 sata i da sam sada ja najbolji na svijetu. Oduševljena publika skinula me s pozornice, a pošto je dvorana bila krcata, prebacivali su me s ruku na ruku i tako sam obišao cijelu dvoranu. Vrtila se stvar od grupe Queen We are the champions. Bilo je to neopisivo slavlje. Fotoreporteri iz dvadesetak redakcija radili su svoj posao. Odradio sam i bonus do ponoći, pa je novi rekord iznosio ukupno 77 sati. Završnica je bila sjajna uz pjesmu cijele dvorane. Odradio sam posao, koji mi tada nije izgledao kao nešto značajno, ali kada na to gledam danas, izgleda da sam tada ušao u karlovačku povijest.

Branko Obradović